Svi imamo trenutke boli i stresa. Kada nas razni zahtjevi i situacije u životu rastežu do krajnjih granica, kada osjećamo tugu zbog gubitka ili nas preplavi tjeskoba, depresija ili neko beznađe, najčešće se borimo protiv tih teških emocija. No to je poput utapanja u živi pijesak - što se više borimo protiv tih emocija, one nas više pritišću, jer su tu, u našem tijelu, umu i srcu. U biti se pokušavamo boriti protiv sebe i time ionako već teškom trenutku samo dodajemo još patnje.
Postoji jedan nježniji, hrabriji i vještiji, a moćan način da se suočimo s trenutcima boli, a to je samosuosjećanje. Pružanjem suosjećanja prema sebi možemo prijeći s unutarnje borbe na unutarnju snagu.
Umjesto da se zatvorimo, postanemo preplavljeni i tjeskobni ili negiramo emocije kada smo povrijeđeni, samosuosjećanje nam nudi način da se uzemljimo u hrabrosti, brižnosti prema sebi i svjesnosti kako bismo mogli biti najbolji što možemo usred svega toga.
Što uopće znači biti samosuosjećajan?
Prije svega to znači priznati i reći sebi što trenutno mislim i osjećam, primjerice „Baš sam povrijeđena. Osjećam se tužno.“. Time svoju pozornost usmjeravamo na sadašnji trenutak umjesto da negiramo ono što osjećamo.
Drugo, podsjetiti se da nismo sami i da je patnja dio života kako bi osjetili povezanost sa drugim ljudima, jer koliko god se u takvim situacijama osjećamo kao da smo sami na ovom svijetu, činjenica je da nismo! Možemo si primjerice reći „I drugi prolaze bolne situacije, nisam jedina i sama. Tuga je sastavni dio i mog i tuđih života.“
Uz navedeno, važno je i pokazati brižnost prema sebi. Praktično to znači zagrliti samog/samu sebe, isplakati se, reći sebi riječi utjehe, dati si vremena za oporavak, napraviti si vrući čaj, prošetati ili bilo što slično što vam odgovara. Drugim riječima, ponašati se prema sebi baš onako kako bi se ponašali prema prijatelju/prijateljici koja prolazi kroz gubitak bliske osobe, posla ili bilo koju drugu tešku situaciju.
Umjesto da se borimo ili negiramo bol, ovakvim pristupom možemo pronaći više snage i smirenosti za lakši prolazak kroz teška vremena. Kako bi lakše primijenili ovaj pristup, zgodno je koristiti i pratiti mindfulness vježbu suosjećanja prema sebi koja se sastoji od 4 koraka i možemo ju primijeniti bilo gdje i kada god nam zatreba.
Mindfulness praksa samosuosjećanja za zahtjevne i teške trenutke
Kada imaš situaciju u svom životu koja je izazovna, bolna ili te uznemirava, zastani na trenutak, fokusiraj se na svoje tijelo i provjeri gdje u tijelu osjećaš fizičke senzacije emocija koje iskušavaš. Sa svjesnošću što osjećaš provedi sljedeće korake:
1. korak je svjesno prihvaćanje onoga što se događa. Na taj način možemo otpustiti tenziju i borbu s onim što se događa. Reci sebi naglas ili u mislima: "Ovo je trenutak patnje."
2. korak se odnosi na spoznavanje čovječanstva i normalizaciju iskustva teških osjećaja, jer svi nekada prolazimo kroz takva iskustva. Nema potrebe da se osjećamo toliko sami u svom iskustvu ili da osjećamo krivnju ili sram zbog onoga što je normalan dio ljudskog postojanja. U ovom koraku reci sebi naglas ili mentalno: “Patnja je dio života. Nisam sam/sama u ovome.”
3. korak je davanje samom sebi suosjećanje i umirivanje. Ovo je težak trenutak pa ovdje unosimo dobrotu usred naše boli. Najprije stavi ruke na područje srca kao gestu samosuosjećanja ili neku drugu gestu koja ti odgovara umjesto toga i zatim izgovori u sebi: „Mogu biti suosjećajan/a i nježan/a prema sebi.
4. korak je poduzimanje određene akcije brige o sebi. Možeš se zapitati: što mi je sada potrebno da izrazim suosjećanje prema sebi? Postoje li riječi koje mogu izgovoriti sami sebi poput: „Mogu prihvatiti sebe takvog/takvu kakav/kakva jesam, Mogu biti strpljiv/a ili Mogu malo usporiti i disati". Ili postoji li nešto što mogu učiniti u ovoj situaciji što bi me moglo nahraniti i utješiti? To može biti topla kupka, odlazak u šetnju prirodom, meditacija, poziv prijatelja za podršku itd.
Kroz njegovanje ove vrste svjesnog samosuosjećanja, umjesto da se distanciramo ili zatvorimo kada smo u boli, možemo pronaći povezanost i smirenost. Možemo biti otvoreni za učenja iz naših poteškoća te si možemo si dopustiti da nas tuga otvori prema skromnosti i dubljeg značenja te širom otvori naša srca.
Iz vlastitog iskustva mogu reći da mi je ova praksa samosuosjećanja u teškim danima života donijela određeni mir mojoj boli, smisao mojim izazovima i učinila me boljom osobom. Nadam se da će i tebe podržati kad god ti je potrebno.